KRITIKE Strogoscu odise ovaj jezik premda se cenzorima normirane klasike moze uciniti nekonkretmm. Jer njegova strogost ne proistjece iz tradicije mimetickog koja svakom znaku namjenjuje precizno mjesto. Stoga i Biffel s lakocom ispada iz tradicije kao njezin ucenik koji nije polozio ispit zrelosti. I premda je ovladao gramatikom, jezikom... on znanje "pogresno" korisli. Prigovori njemu ali i prigovori Buffelu, Balthusu, Kulmeru... Jer u privodnom odnosu prema naslijedjenom on jest sljedbenik, ali metricki on je posve izvan mimeticke prakse tradicije. Jer to nije slikarstvo koje jabuci daje crvenilo, a kruski zutilo. Nema sumnje, moderna psihologija stila oznacila bi njegovu naraciju cistom sutnjom, a pokretijivost stanjem. - Pomisijam kako bi ovaj umjetnik mogao biti cisti zagovornik slike (blizi minimalizmu nego narativnoj zasicenosti) i njezinih elementarnih vrijednosti: epski pejzaz poput Simunovica, atmosferican poput Steinera. Jer radikalnije je od mnogih dokinuo naraciju: iz nje same. Sloga i askeza njegovg jezika nije izvanjska. Nije u oduzimanju nego u dodavanju. Dolazi iz sitosti slike. Iz matericnosli. To je hod iz dubine koji se iduci prema povrsini oslobadja priraslica, kicenih vinjeta rijeci koje su nastojale da opisu, a ne oznace stanje. -I stoga stojim s ovim umjetnikom na mjestu protuslovija i utvrdjujem njegovo postivanje tradicije (svakako himanisticke: Racic, Stupica...) i (istovremeno govorim) o otkionima od nje. Noseci nesto od Tartaglieskne oskudice stvari, tvarnost se njegove materije ukazuje i kao podnica i kao plodnica smisla djela. - Krajolik sve sazima: duboki horizont, vertikale, horizontale.... Svaku kosinu i svaku svjetlinu. Opis je krajnje selektivan, mada tipiziran: kuce bez tezista naslale divljom gradnjom, cempresi, obale, ladje.... Neumjerenosti nema. Ali unutar strogosti postoji ona sloboda ponasanja materije kakvu oko susrece unutar bilo koje granice. Npr. Rembrandtove slike. -I nema u torn djelu konvencije premda su u pravilu tijela izduzena, cempresi vitki, kuce na trusnom podrucju... Ali po jednom je stablu moguce raspoznati ovaj svijet. Po jednom potezu. I posve jasno vidim neprolaznost ovogsvijela. Vidim u njegovoj otvorenosti, u njegovom obracanju stanjima, a ne vremenima, u njegovoj skrbi za module, a ne modele, za sliku, a ne svijet, u brizi za boju, za ravnotezu u neravnotezi, u tvarnosti boje koja penetrira iz unutrasnjosti i javlja se glasom koji je sustina - glasom koji okolini, jutru i predmetima ne nosi nista drugo nego vlastito ime. Ive Simat Banov Slikar naglasene poeticnosli, s aurom magickog i fantastickog, slikarski zaokupljen egzistencijalnom zapitanoscu nad ljudskim svijetom. Svoju je poziciju eksplicirao (1969) na sljedeci nacin: "Sadrzaji, koji se namecu kao 'literarna ' osnova mojih slika, posve su spontani i nuzni, jer slikajuci ne mogu zatajiti zbilju sto je zivo i trajno prisutna u meni. Uvijek nastojim ozivjeti neki od trenutaka u kojima se sumirao smisao mnogih dogadjaja, znacajnih za sve ono sto nazivamo nasim svijetom ". Postoji misljenje da ishodisne slikarske komponente Biffelove treba potraziti u slikarstvima dvojice umjetnika prethodne generacije, vezujuci sinteticki njihove osnovne znacenjske odrednice: metafizicki supstrat ranoga Vaniste i egzistencijalnu ponornost Ivancicevu (I. Zidic). Utvrdivsi predmet, ikonografiju i raspolozenje koje varira od lirski toplog do beznadno neutjesnog iprijeteceg, Biffel u svoje ranije radove unosi siri opseg fabulativnosti. Kasnije je sazima i dostize onaj prag koncentracije, kad u krugu samo jednog, dva ili tri motiva iz svog ikonografskog inventara -polja, obnazene ili poluobnazene ljudske figure, kue (tvornice) snanije izbija bljesak magicnog, nevidljivo prisutnog. Biffel je slikar koji je gotovo od pocetka vezao jasnocu svoje vizije s nejasnocom, otezaloscu i slojevitoscu materije boje  njene fakture i impasta. Vezana najee s malim formatom slike, ta naglaena fizinost rodno je tlo gustoce i napetosti iz kojih se probija ona u Biffela svagda prisutna ceznja za otvorenim, beskrajnim prostranstvima i lutajucom ljudskom slobodom, koja bude nadu i istodobno usamijuju.                                                                                                                                                                                                                      Zdenko Rus Unutar korpusa suvremenog hrvatskog slikarstva Biffelovom djelu svakako pipada iznman polozaj. U pravu je Simat Banov kada istice da su vrijednosti tog slikarstva u polju likovnosti, premda ni moralno-eticki aspekti nisu zanemarivi. Ipak, ne treba Biffelovo slikarstvo hvaliti u prvom redu zbog njegove izdvojene, donkihotske pozicije, niti zbog istrajnosti njegove poetike, jer to je tek posljednji krug na vodi, a nas prije svega zanima baceni kamen. Biffel je od samih pocetaka remboovski mudro upravljao svojom "pijanom ladom ", stoga ne treba cuditi sto njegova poetika izgieda zapanjujuce koherentnom, kao da nikada nije prolazila kroz idejne i estetske oluje, niti bolovala "djecje bolesti Ijevicarenja ". "Pripadanje vremenu" treba prvobitno zadovoijiti preduvjet "pripadanja sebi". No, i kriterij dosljednosti kao i kriterij aktualnosti mogu biti podjednako opasni ako se uzimaju kao iskljucivi parametri. Vrijedi se, dakle, zapitati da li Biffelovo slikarstvo, razvijajuci se unutrasnjom logikom, korespondira "duhu vremena ", bez obzira na poetike koje mu se pripisuju ili ce mu se pripisivati. Slozimo li se s misljenjem da je na nase vrijeme postmodernistickog rasapa u kojem je stabilno srediste istisnula policentricna i nesigurna vizija svijeta, moguce primijeniti Hockeov termin manirizma kao metahistorijske kategorije, odnosno konstante evropske umjetnosti koja se u svim razdobljima javlja nasuprot klasicnoj, "graditeljskoj " konstanti, onda Biffelovo slikarstvo svojom "maniristickom" uznemirenoscu nedvojbeno pripada ovom vremenu. Ono tek naizgied cuva "klasicnu mjeru". Njegove diverzije nisu ni programatske, ni bucne, ali zato nisu manje likovno uvjerljive. Hod po rubu provalije svojevrsna je dramaturska okosnica Biffelova slikarstva. U takvoj se granicnoj situaciji svijet "ocudjava" i vidi drugacijim ocima. Biffel uspijeva izraziti to "drugacije vidjenje " svijeta takvim intenzitetom dozivljaja koji je moguce usporeditijedino s onim u djetinjstvu.                                                                                                                                                                                                                          Nada Beros

 

Iindex I artist statement I critiques Igallery1 I gallery2 I links I email

Copyrights: 2001-2002. © Ariela Skazlic

All rights reserved.